Постови

REKAO JE

PROŠLA VREMENA. Ima tih dana kada ljutnja popusti, bol dodje na površinu, suza iz oka krene, jer je duša moja ponovo počela da misli na Tebe. Bol je spremna da utihne, Radost se polako budi, jer Tebe željno iščekuje, Ja sam tu da idem sa tobom dalje, Hajde da ne marimo za naše tužno sjećanje. Prošlo vreme sve postane pre, ili kasnije, Ko je prvi otišao, Ko se kome prvi ponovo vratio, i molio za oprostaj, i jedan topli ušuškani zagrljaj. E taj zagrljaj je bitan ostao! Ta toplina je ono što nedostaje kod nas dve, to je ono što će da mi fali Zauvek. Vreme ne može da nadoknadi Bol, i srce ranjeno. Ali može da krene dalje samo ako ti se duša iskreno Kaje. Daj da se smejemo, Daj da zajedno ponovo plačemo, da se zajedno držimo za ruke, i krenemo zajedno na put oko sveta koji nas zajedno čeka. Jer ako ga propustimo, to će biti ogromna šteta prilike Dodju, i Odu, al Sećanje na nas dve prati, i pratiće nas Zauvek.